Kemal Ademović danas se obratio na otvaranju izložbe „Underground – Pod zemljom“ u povodu 30. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i okolnim opštinama.
Događaju su prisustvovale brojne zvanice, između ostalih i prof. dr. Numan Kurtulmuš, predsjednik Velike narodne skupštine Republike Turske, gosp. Nermin Nikšić, premijer Vlade Federacije BiH, gosp. Zafer Sirakaya, zamjenik predsjednika AK partije i predsjednik Ureda za vanjske poslove, nje. e. Emin Akseki, ambasador Republike Turske u BiH, dr. Predrag Puharić, gradonačelnik Grada Sarajeva, gosp. Mirza Selimbegović zamjenik gradonačelnika Sarajeva, gosp. Mehmet Akif Yaman, direktor Instituta Yunus Emre Sarajevo, Mr. Sc. Hajrudin Ćuprija, direktor Arhiva Federacije BiH, dr. Muamer Džananović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i drugi gosti i predstavnici organizacije.
Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:
“Već 30 godina preživjeli Bošnjaci zaštićene zone UN-a iz Srebrenice žive teške posljedice genocida. 30 godina majke Srebrenice, i djeca Srebrenice, i svi ostali preživjeli ljudi Srebrenice i njene okoline, tragaju za ostacima svojih ubijenih članova porodica. 30 godina ukopavaju svoje mrtve jer politika zločina krije i ubijena tijela žrtava. To skrivanje također je bilo novi strašni zločin. Iz grobnice u grobnicu, po nekoliko puta, pa su preživjeli nalazili kosti svojih sinova, očeva, braće i rođaka rasute kilometrima daleko, čekajući da ih spoje i dostojanstveno ukopaju.
Svaka godišnjica Genocida u Srebrenici je kopanje po živim ranama preživjelih. Nijedna godišnjica, nijedna komemoracija, nijedna dženaza nije lahka, čak ni gostima i zvanicama koje prisustvuju, a kamoli preživjelima.
Sjećanje na Genocid i sve zločine je izuzetno težak proces. I emotivno, i društveno, i politički, i organizacijski, i logistički. To nije nimalo lahka obaveza.
Ali je obaveza. I lična, i moralna, i institucionalna, i civilizacijska, od koje ovaj trajno povrijeđeni narod ne može odustati. Nema za to ni prilike ni prava.
Porodice žrtava i onih koji ih podržavaju pred cijelim svijetom decenijama se bore za minimum satisfakcije, a to je dostojan ukop žrtava, sudska pravda i historijsko međunarodno priznanje genocida. Na svojim plećima preživjeli predugo nose teret tuđe sramote – da još sve žrtve nisu pronađene jer ih neko krije, da moraju govoriti o genocidu jer ga neko negira, da moraju susretati se sa zločincima jer nisu svi presuđeni, da moraju opominjati da su još u opasnosti jer im se i danas prijeti, i da se moraju neprestano sjećati da im se zlo ne bi ponovilo.
Značajne su sve aktivnosti, pa i ova izložba danas koju organiziraju institucije u ovoj državi s međunarodnim partnerima i prijateljima, kao institucionalna podrška kulturi sjećanja. Jer Srebrenica je rana cijele države i država se sa svojim institucijama mora o njoj brinuti.
Na kraju, ponovio je – kopati po ranama, sjećati se i podsjećati na Genocid nije lahka dužnost, ali i da nemaju drugog izbora.
Uostalom, danas podsjećamo na Genocid nad Bošnjacima koji je počinjen u i oko Srebrenice i to u zaštićenoj zoni UN-a ne samo zbog sebe već i zbog doprinosa da se pokuša sačuvati obraz današnje civilizacije i sigurnost najugroženijih u današnjem svijetu. Mi opominjemo na zlo, koje se, ne daj Bože, svakome može desiti ako o njemu ne postoji prava svijest, odlučnost i snaga da se zaustavi i iz korijena ukloni, a na to nas obavezuje međunarodno pravo, istakao je Ademović.
A naše suze su isplakane.
I na kraju ostaje bol u duši i grč na majčinom licu – i emanet da nikad, nikad, i nikad, ne smijemo zaboraviti Srebrenicu”, bile su završne riječi obraćanja Kemala Ademovića.
https://www.facebook.com/share/p/1Eig4sAw8K
