Posljednji odlasci Jasmina Ademovića, Rusmira Pobrića i drugih uglednih članova otvorili su novo poglavlje unutar Naroda i pravde, ali i razotkrili dinamiku koja je, prema ocjenama brojnih političkih posmatrača, već neko vrijeme tinjala ispod površine. Učvršćivanje unutrašnjih pozicija nakon ovih potresa jasno je pokazalo da Denis Zvizdić postepeno preuzima sve veću kontrolu nad ključnim procesima unutar stranke.
Takav razvoj događaja mnogi tumače kao strateško pozicioniranje čovjeka koji koji nije bio osnivač NiP-a niti se pretjerano vezao za simboliku i ideju te stranke u javnosti, ali je iz sjene godinama gradio odlučujući utjecaj.
Javnost je s razlogom postavila pitanje da li NiP, dugo predstavljen kao kompaktan projekt nove političke energije, može zadržati stabilnost nakon ovako vidljivih pukotina. Međutim, sjednice najviših organa stranke održane nakon ovih dešavanja pokazale su da u vrhu NiP-a postoji vrlo jasna i konsolidirana linija odlučivanja.
Elmedin Konaković, kao predsjednik stranke i ministar vanjskih poslova, mjesecima je pod ogromnim teretom međunarodnih obaveza, stalnih političkih napada i medijskih pritisaka. U takvim okolnostima Zvizdić koristi priliku da jača svoj utjecaj po sistemu zavadi po vladaj.
Analitičari ukazuju da je Zvizdić već duže vrijeme ima ambiciju da preuzme stranku, ali ne samo kao njen interni politički lider što i ne krije u razgovorima sa svojim najužim krugom saradnika.
Širi kontekst tih ambicija povezuje se s tezom da Zvizdić želi Narod i pravdu, barem postepeno, vratiti u orbitu SDA i u politički prostor „starog poretka“ iz kojeg su i on i Konaković nekada izišli.
U političkim krugovima se već godinama postavlja pitanje zašto je upravo Zvizdić, iako je imao višu poziciju u SDA od Konakovića i bio jedan od najeksponiranijih zvaničnika stranke, uvijek bio i jeste pošteđen intenzivnih napada, medijskih kampanja ili personaliziranih diskreditacija iz vrha SDA i porodice Izetbegović. Za razliku od Konakovića, koji je meta SDA praktično od dana kada je napustio stranku, Zvizdić je ostao izuzetak.
Dodatnu težinu takvim interpretacijama daje i činjenica da Zvizdić, prema tvrdnjama iz više političkih izvora, održava kontinuirane odnose sa zvaničnicima SDA, pa i porodične kontakte sa dr. Sebijom Izetbegović. Paralelno s tim, firme i poslovne strukture povezane s njegovom porodicom i sinom nastavljaju učestvovati u poslovima koji se dovode u vezu s krugovima bliskim SDA, što je za mnoge promatrače indikator dugoročne političko-poslovne simbioze koja nikada nije prekinuta.
To se dešava istovremeno dok je sama stranka kojoj danas pripada, Narod i pravda, pod najintenzivnijim političkim udarima SDA od svog nastanka — što otvara ozbiljna pitanja o tome kako je moguće da Zvizdić ostaje izvan tog fronta.
U takvoj atmosferi sve se više govori o tome da Zvizdić u svojoj strategiji vidi priliku ne samo da preuzme NiP, nego i da ga oslabi iznutra do mjere u kojoj stranka neće imati kapacitet da ostane samostalna politička sila nakon izbora. Njegova linija, prema ovim analizama, smatra da bi u scenariju lošijeg izbornog rezultata NiP mogao ostati bez izbora: prikloniti se SDA kao slabiji partner ili se postupno ugasiti kao politička snaga. Zvizdićev potencijalni koalicioni kapacitet prema SDA pritom je mnogo širi nego Konakovićev — dok je Konaković godinama u otvorenom sukobu sa SDA, Zvizdić ostavlja otvorene kanale komunikacije, čime se pozicionira kao čovjek koji može vratiti Narod i pravdu u relaciju sa strankom iz koje je nastao veliki dio njenog rukovodstva.
Zanimljivo je i to da se u posljednje vrijeme sve učestalije spominje distanciranje Zvizdića od svog bliskog rođaka Aljoše Čampare, nekada ključnog člana njegovog političkog kruga. To distanciranje se tumači kao preventivno pozicioniranje uoči mogućih pravosudnih procesa i pokušaj da se zaštiti vlastiti politički kapital u situaciji koja bi mogla postati opterećenje za buduće pregovore, posebno s akterima koji zahtijevaju partnera bez ozbiljnih tereta.
Sve ove okolnosti dovode do zaključka koji sve češće dominira analitičkim prostorom: Narod i pravda je ušla u fazu u kojoj više nije jasno da li stranku vodi njen formalni predsjednik ili čovjek koji je vješto i tiho preuzeo njene ključne poluge vlasti. U tom novom rasporedu moći NiP se suočava sa rizikom da izgubi identitet zbog kojeg je nastao i kojim je osvojio očekivanja biračkog tijela, a da postane platforma za povratak političkih struktura od kojih se originalno distancirao.
