Najnovija inicijativa za smjenu Marinka Čavare, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BiH i visokog funkcionera HDZ-a, je propala, protekle sedmice, jer je za smjenu je glasalo 15 zastupnika, dok je 20 bilo protiv — među njima i Denis Zvizdić, potpredsjednik Naroda i Pravde i jedan od ključnih ljudi „Trojke“.
Inicijativu za Čavarinu smjenu u parlamentarnu proceduru je uputio zastupnik i predsjednik stranke “Naprijed” Šemsudin Mehmedović. U obrazloženju se navodi teško kršenje Poslovnika, opstrukcija rada Doma i grubo onemogućavanje parlamentarnog nadzora — a riječ je o nizu postupaka koji su mjesecima bili predmet javnih kritika.
Uprkos tome, na glasanju koje je uslijedilo, Denis Zvizdić, potpredsjednik Naroda i Pravde i jedan od ključnih ljudi „Trojke“, odlučio je glasati protiv smjene čovjeka koji se nalazi na američkoj crnoj listi zbog ozbiljnih političkih i institucionalnih zloupotreba.
Time je praktično stao u odbranu Čavarine pozicije — ali, još važnije, i u odbranu vlastite fotelje.
Politička računica je jednostavna: smjena Čavare gotovo sigurno bi dovela do reakcije HDZ-a, uključujući i pokretanje inicijative za smjenu Zvizdića.
Umjesto da preuzme političku odgovornost i podrži principijelnu odluku u korist funkcionalnosti institucija, a protiv blokada i zloupotreba koje provodi HDZ Dragana Čovića, Zvizdić je izabrao zaštiti sebe — po cijenu kredibiliteta cijele koalicije.
Ovaj potez nanio je ozbiljnu štetu ugledu „Trojke“, posebno Konakovićeve stranke, koja je javnosti godinama obećavala dosljednost evropskim principima, zakonitosti i reformama. Međutim, ispostavilo se, sudeći prema Zvizdićevom postupku, da se ti principi primjenjuju selektivno:
- Kada je riječ o blokadama evropskog puta od strane Dodikovih struktura — „Trojka“ zagovara oštro djelovanje, političke sankcije i uklanjanje SNSD-ovih kadrova.
- Ali, kada identične ili čak i gore blokade i opstrukcije vrši HDZ Dragana Čovića — onda se traže izgovori, razvlače procedure i čuvaju pozicije njihovih kadrova, čak i onih sa američke crne liste.
Treba podsjetiti da je Zvizdić i ranije pokazivao dvostruke aršine i izrazito mekan pristup prema HDZ-u, vjerovatno procjenjujući da mu je ta stranka ključna za vlastite političke ambicije.
Upravo zato je Mehmedovićevu inicijativu morala podržati svaka probosanska stranka — jer bi se time poslao jasan signal Draganu Čoviću da njegova politika ucjena, podrške Dodikovom separatizmu i pokušaji oživljavanja ideje trećeg entiteta nisu i neće biti prihvaćeni.
Smjena Čavare je morala biti ostvarena i predstavljala bi snažnu poruku da se institucije BiH neće predavati pred stranačkim interesima HDZ-a. To je bila važna prilika da „Trojka“ pokaže da se ne boji borbe za državu. Umjesto toga, Zvidić je glasao suprotno rušeći sve ono što Konaković, ali i brojni njegovi saradnici pokušavaju pokazati – principijelnost i nepokolebljivost u borbi za državu i po cijenu vlastitih fotelja.
Konaković je riskirao svoju ministarsku fotelju kada je krenuo u smjenu Dodikovih kadrova, ali Zvizdić nije imao snage da riskira svoju fotelju kako bi se Čoviću pokazalo da ne može zauvijek i nekažnjeno zloupotrebljavati instituciju Parlamenta BiH, što je Čavara činio neprestano posljednjih mjeseci.
Posebno je licemjerna činjenica da u Domu naroda HDZ i SNSD blokiraju smjenu Dodikovih ministara uprkos jasnoj demokratskoj većini, ali kada je riječ o njihovom kadru u Predstavničkom domu — očekuju zaštitu. Nažalost, Zvizdić im je upravo tu zaštitu i pružio.
Glas protiv smjene Marinka Čavare zato je daleko više od jednog glasa: to je jasna demonstracija dvostrukih standarda. Zvizdićeva odluka šalje poruku da je politički opstanak važniji od principa, zakonitosti i obećane „nove političke kulture“.
Umjesto da se stane u odbranu parlamentarnog integriteta, vladavine prava i elementarne političke odgovornosti — stalo se u odbranu komfora jedne stranke i jedne fotelje.
Ovaj glas protiv nije bio samo tehnički, kako se to pokušalo predstaviti, jer navodno niko od Hrvata nije bio zainteresiran za Čavarino mjesto, nego duboko politički čin.
Politička matematika je, dakle, bila jednostavna: umjesto da preuzme rizik i pošalje poruku da su institucije važnije od lične pozicije, Zvizdić je izabrao ličnu korist ispred državnog interesa i principijelnosti.
