Dok se na padinama olimpijske Bjelašnice godinama vodi tiha bitka između apartmanizacije i stvarnih potreba skijališta, dokumentacija austrijskog biroa Input otkriva viziju koja je ovu planinu trebala svrstati u red najmodernijih evropskih ski-centara. Ovaj strateški dokument, koji nikada nije doživio potpunu javnu prezentaciju, ne bavi se samo kozmetičkim promjenama, već predviđa radikalno proširenje skijaških kapaciteta na ukupno 45 kilometara staza. Srž ove transformacije leži u petoj fazi razvoja koja predviđa fizičko spajanje Bjelašnice sa Velikim i Malim poljem na Igmanu, stvarajući jedinstven i neprekidan skijaški sistem koji bi u potpunosti eliminisao trenutnu nepovezanost ovih lokaliteta.
Tehnička specifikacija liftova u Master planu zvuči gotovo futuristički za trenutne domaće standarde, jer fokus stavlja na visokokapacitetne sisteme poput desetomjesnih kabinskih gondola (10-MGD) i brzih šestosjeda sa zaštitnim haubama (6-CLD-B). Posebno je značajna linija gondole A-I koja bi služila kao primarna arterija centra, dok bi liftovi pod oznakama J i I igrali ulogu ključnih tranzitnih koridora prema Igmanu, omogućavajući skijašima prelazak sa jedne planine na drugu bez skidanja skija. Ovakva mreža nije samo nacrtana radi estetike, već je projektovana da podrži diversifikaciju staza, od laganih plavih zona poput dionica 9 i 10, do ekstremno zahtjevnih crnih staza koje bi se spuštale sa samog vrha od 2.067 metara nadmorske visine.
Urbanistički koncept Babinog dola prema austrijskom nacrtu predviđa transformaciju trenutnog haotičnog parkinga u strogo definisanu pješačku zonu nazvanu „Family Experience Hub“. Plan predviđa izgradnju modernog Welcome centra i velike trospratne garaže sa 185 mjesta koja bi bila dislocirana iz samog centra dešavanja, čime bi se oslobodio prostor za trgove, dječija igrališta i komercijalne sadržaje integrisane sa skijalištem. Za održivost skijanja tokom cijele sezone, plan precizira izgradnju novih vještačkih akumulacija, poput Jezera 1 zapremine 9.600 kubnih metara, koje bi osiguravalo bazu od 60 centimetara snijega na svim ključnim trasama.
Međutim, realizacija ovako grandioznog projekta ne zavisi isključivo od investicijskih sredstava ili inženjerskih rješenja. S obzirom na to da planirano širenje infrastrukture neminovno zahvata šume i šumsko zemljište koje je u državnom vlasništvu, ključni preduslov za bilo kakav legalan napredak leži u rješavanju statusa državne imovine. Odblokiranje ovog procesa na državnom nivou i donošenje zakona u Parlamentu BiH, koji bi bio u skladu sa Ustavom i odlukama Ustavnog suda, jedini je put da država kao titular zakonski propisati način raspolaganja ovim resursima. Bez tog pravnog temelja, širenje staza na nove lokalitete ostaje u sferi teorije, blokirano neriješenim imovinsko-pravnim odnosima koji koče razvoj cjelokupnog potencijala planine.
Dok plan predviđa Bjelašnicu kao cjelogodišnju destinaciju sa uređenim zonama za ljetni turizam, adrenalinskim parkovima i namjenskim stazama za planinski biciklizam, stvarnost na terenu i dalje kaska za ovim rješenjima. Netransparentnost u objavi plana, parcijalna gradnja i pravna nesigurnost ostaju najveće prepreke. Bez sistemskog pristupa koji uključuje i pravnu regulativu državnog zemljišta i dosljedno poštivanje urbanističke struke, Bjelašnica rizikuje da ostane „gradilište u pokušaju“ umjesto da postane regionalni lider zimskog turizma.
