Iranski reditelj i scenarist Asghar Farhadi, dvostruki dobitnik Oscara i jedan od najznačajnijih autora savremene svjetske kinematografije, govorio je danas na Masterclassu 32. Sarajevo Film Festivala o djetinjstvu iz kojeg i danas crpi priče, …
… ranim susretima s filmom, presudnom utjecaju pozorišta na njegov rad te načinu na koji posmatra ljude i gradi likove bez jednostavne podjele na dobre i loše.
Farhadi je kazao da iskustva koja čovjek stječe u djetinjstvu i adolescenciji ostaju svojevrsna “emocionalna banka” kojoj se umjetnik kasnije vraća, čak i kada toga nije potpuno svjestan.
Prisjećajući se odrastanja u Iranu, govorio je o ljetima koja je provodio pomažući u prodavnici svog oca, gdje je svakodnevno susretao ljude iz različitih društvenih slojeva.
– Imamo neku vrstu emocionalne banke u sebi. Kada smo djeca ili tinejdžeri, prikupljamo mnoga emocionalna iskustva od ljudi i iz okruženja i to nam kasnije pomaže kada želimo snimiti film ili napisati predstavu – kazao je Farhadi.
Prodavnica njegovog oca bila je mjesto kroz koje su prolazili brojni ljudi, a dječak koji će kasnije postati jedan od najpoznatijih iranskih reditelja pažljivo ih je posmatrao.
– Neki ljudi bili su veoma bogati i kupovali su mnogo, a neki bi došli i kupili vrlo malo. To je za mene, podsvjesno, bilo svojevrsno društveno istraživanje. Uživao sam gledajući ljude i pokušavajući zamisliti kakav se život krije iza njihovih lica, šta se događa u njihovim domovima – ispričao je.
Takva radoznalost prema ljudima kasnije je postala jedno od ključnih obilježja njegovih filmova, u kojima naizgled svakodnevne situacije otvaraju mnogo složenija pitanja porodice, odgovornosti, istine i moralnog izbora.
Farhadi je veoma rano znao da želi praviti filmove. Pisati je počeo s 12 godina, a prvi kratki film snimio je već kao trinaestogodišnjak.
Važan utjecaj imao je i njegov djed, kojeg je opisao kao svog junaka iz djetinjstva.
– Kada god bi došao kod nas ili na neko porodično okupljanje, počeo bi govoriti o bilo čemu, ali na način kao da priča priču. Od tada su mi pripovijedanje i slušanje priča postali veoma zanimljivi – rekao je Farhadi.
Lik starog oca u njegovom filmu “Nader i Simin se rastaju” ima korijen upravo u tom iskustvu, a lik je dobio i isto ime kao njegov djed.
– Sve što danas radimo u svojim filmovima ima neki korijen u našem djetinjstvu. Nekada toga nismo svjesni. Imamo tu banku, veoma važnu banku, ali ona ima lozinku. Moramo pronaći tu lozinku – kazao je.
Jedan od događaja koji je, kako je ispričao, možda odredio njegov odnos prema pričanju priča dogodio se kada je kao šestogodišnjak ili sedmogodišnjak prvi put otišao u kino.
U njegovom mjestu nije bilo kina, pa se s prijateljem, bez znanja roditelja, autobusom zaputio u susjedni grad. Budući da je autobus kasnio, stigli su tek na drugu polovinu istočnoevropskog partizanskog filma.
– Pogledao sam samo drugi dio i moj život se od tog trenutka promijenio. Kada sam izašao iz kina, cijeli dan i noć razmišljao sam o prvom dijelu. Počeo sam zamišljati šta se ranije dogodilo i kako je priča mogla početi. Još pamtim zadovoljstvo koje mi je taj proces donosio. Možda me upravo to podstaklo da postanem pisac i bavim se ovim poslom – rekao je Farhadi.
Iako je do svoje 17. godine već snimio nekoliko kratkih filmova i osvojio prve nagrade, put prema filmu nije bio pravolinijski. Želio je studirati kinematografiju, ali je nakon prijemnog postupka raspoređen na studij pozorišta.
Prvobitno je takvu odluku doživio kao veliko razočarenje i nekoliko mjeseci pokušavao uvjeriti komisiju da mu dozvoli prelazak na film. Sve se, međutim, promijenilo kada mu je profesor preporučio da pročita drame Henrika Ibsena.
– Tada sam otkrio Ibsena i rekao sebi: “Ovo je umjetnost.” Zaljubio sam se u pozorište – kazao je.
Tokom studija upoznavao je djela Čehova, Strindberga, Ibsena i drugih velikih evropskih, ali i iranskih dramatičara, počeo pisati drame i režirati pozorišne predstave.
Jedno vrijeme bio je uvjeren da će cijeli profesionalni život provesti u teatru, ali ga je splet okolnosti ponovo odveo prema filmu. Tražeći posao, počeo je pisati radiodrame, koje su postale popularne, nakon čega mu je ponuđeno da ih prilagodi za televiziju.
Rad na radiju dodatno je oblikovao njegov odnos prema zvuku, koji i danas smatra jednim od najvažnijih elemenata filma.
Farhadi je tokom studija svoj diplomski rad posvetio britanskom dramatičaru Haroldu Pinteru, poznatom upravo po upotrebi tišine i pauza, a na Masterclassu je naglasio da tišina za njega nije odsustvo zvuka nego njegov sastavni dio.
– Kao reditelj možda ne bih trebao ovo reći, ali i dalje mislim da je zvuk važniji, odnosno djelotvorniji. Kada gledamo film, ne pratimo svaki detalj slike, ali pratimo zvukove. A kada govorim o zvuku, ne mislim samo na riječi. Pauza i tišina također su dio zvuka – rekao je.
Govoreći o književnim i pozorišnim utjecajima, Farhadi je posebno istaknuo Ibsena, čiji je pristup ljudskim karakterima ostavio dubok trag na njegov vlastiti način pripovijedanja.
Upravo odsustvo jasne granice između dobrih i loših likova jedno je od najprepoznatljivijih obilježja Farhadijevih filmova.
Kazao je da to nije bila svjesno razvijena autorska strategija. Tek je kasnije, analizirajući vlastite filmove, shvatio da takav pogled na ljude postoji u njegovom radu još od prvog kratkog filma koji je snimio sa 13 godina.
Farhadi je na Masterclassu govorio dan nakon što mu je na 32. Sarajevo Film Festivalu uručeno Počasno Srce Sarajeva, u znak priznanja za izniman doprinos filmskoj umjetnosti.
Iranski autor lično je preuzeo priznanje, a ovogodišnji Festival posvetio mu je i program “Posvećeno” (Tribute to), u okviru kojeg je predstavljena retrospektiva njegovih filmova.
U Sarajevo se vratio nakon osam godina. Na 24. Sarajevo Film Festivalu 2018. godine predsjedavao je žirijem Takmičarskog programa – igrani film, dok je njegov film “Svi znaju” prikazan u Open Air programu.
Svjetsko priznanje donio mu je film “Nader i Simin se rastaju” iz 2011. godine, nagrađen sa više od 70 priznanja, uključujući Oscara i Césara za najbolji strani film.
