Odlazak ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića na međunarodnu konferenciju u Zagrebu posvećenu Dejtonskom mirovnom sporazumu (“Dayton Beyond – Reimagining Peace and Security in the Western Balkans”) možda bi, u nekim drugim okolnostima, prošao kao još jedan protokolarni događaj. Međutim, u kontekstu dugogodišnje pasivnosti i povlačenja bosanskohercegovačke politike sa važnih međunarodnih foruma, ovaj nastup ima znatno dublje značenje.
Godinama se, naime, prisustvo Bosne i Hercegovine na konferencijama, panelima i međunarodnim debatama o vlastitoj sudbini potcjenjivalo ili svodilo na puko formalno pojavljivanje. Takav odnos ostavljao je ogroman prostor antibosanskim lobistima, revizionističkim idejama i narativima koji su, bez ozbiljnog otpora, nalazili put do ušiju međunarodnih zvaničnika. Dok su drugi govorili o Bosni i Hercegovini, Bosna i Hercegovina je često šutjela ili se branila mlakim, defanzivnim frazama.
Konaković je u Zagrebu uradio upravo suprotno. Iskoristio je prostor koji mu je ponuđen da ne samo oponira negativnim i pojednostavljenim interpretacijama Dejtona, nego da iznese niz jasno artikuliranih, državotvornih i probosanskih stavova. Njegov nastup pokazao je da BiH ne mora biti objekt rasprave, već njen aktivni sudionik – pod uslovom da ima predstavnike koji znaju i smiju govoriti.
Ono što je posebno važno jeste činjenica da se Konaković nije skrivao iza međunarodnih partnera, niti je čekao da neko drugi „objasni“ Bosnu i Hercegovinu. Na gostujućem terenu, bez kompleksa i uz zavidnu retoričku sigurnost, iznio je argumente koji su naišli na pažnju prisutnih. To je, prema reakcijama s konferencije, ohrabrilo i one međunarodne aktere koji već podržavaju cjelovitu i funkcionalnu BiH – jer su konačno vidjeli političara iz zemlje koji je spreman preuzeti inicijativu.
U tom smislu, potpuno je sporedno ko je organizator konferencije ili kakva je njena šira politička pozadina. U međunarodnoj politici vrijedi jednostavno pravilo: ako te nema – drugi će govoriti umjesto tebe. A ako si prisutan, ali ne govoriš jasno i argumentirano, efekat je gotovo isti. Važno je da se čuje glas Bosne i Hercegovine, i to glas koji zna šta hoće i zašto to hoće.
Bosanskohercegovačka politika je predugo bila zarobljena u defanzivnom obrascu – stalnom „nedanju“, blokadama i žalbama. Takav pristup ne gradi savezništva, niti jača međunarodnu poziciju zemlje. Politika, posebno u ovako složenom okruženju, traži proaktivnost: aktivnu potragu za rješenjima, dijalog i diplomatiju, ali uz čvrste, nepokolebljive i argumentirane stavove.
Upravo je nedostatak takvog načina iznošenja stavova posljednjih godina ozbiljno narušio međunarodni položaj Bosne i Hercegovine. A poznato je koliko je međunarodni faktor i dalje presudan u bh. političkoj stvarnosti. Konakovićevo obraćanje u Zagrebu pokazalo je da taj trend nije nemoguće preokrenuti.
Možda je najvažnija poruka ovog nastupa to da Bosni i Hercegovini ne nedostaje tema, argumenata ni istine – nedostajali su ljudi spremni da ih jasno, glasno i uvjerljivo izgovore. Ako je suditi po Zagrebu, jedan takav glas se ponovo pojavio na međunarodnoj sceni.
