Na današnji dan prije 31 godinu, 5. augusta 1995. godine, u svojoj 30. godini poginuo je Izet Nanić, general Armije RBiH, heroj oslobodilačkog rata.
Izet Nanić, sin Rasime i Ibrahima, rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Bio je drugi od njihovih sedam sinova. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH – bužimske 505. viteške brigade.
Za svoje ratne zasluge brigadni general Izet Nanić odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994. godine, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.
VOJNA KARIJERA
Izet Nanić odrastao je u Bužimu. Imao je šestericu braće: Hazret, Nevzet, blizanci Osman i Arif, Nijaz i Mujaga. Izet je svirao gitaru, Hazret harmoniku, Nevzo trubu, Arif i Osman tamburu. Svi su se bavili nekim sportom. Izet je trenirao tae kwon do. Bila je to velika i sretna porodica.
“Izo rahmetli je i kao dijete uvijek bio komandant. Njegova ekipa je morala pobijediti…” (Mujaga NANIĆ, brat)
Nakon osnovne škole Izet Nanić završava Srednju vojnu školu u Zagrebu. Vojnu akademiju upisuje 1984. u Beogradu (smjer RVPVO). Jednu godinu boravi i u Sarajevu, da bi konačnu vojnu naobrazbu stekao u Zagrebu 1987. godine. Naredne 4 godine radi kao poručnik ARJ PVO JNA u Kragujevcu. Oženio se 1987. Sefijom Remetić iz Varoške Rijeke. Imali su troje djece: kćerku Leu – Izetu (1988) i dva sina Nevzeta (1991) i Ibrahima (1993).
POVRATAK U BUŽIM
“Bog je dao da dođe u posjetu roditeljima i da se zateče na pravom mjestu, u pravo vrijeme, pravi čovjek…” (Abid DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
Početkom 1992. Izet Nanić napušta JNA i vraća se u rodni Bužim gdje uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Nakon pogibije njegovog brata Nevzeta, odlučuje preuzeti komandu nad hrabrim Bužimljanima. Već 1. augusta postaje komandant Štaba TO Bužim, a 15. augusta 1992. njegovom zaslugom formira se 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada od koje će kasnije nastati 505. viteška motorizovana brigada.
“Otac mu se protivio preuzimanju komande nad vojskom, ali kada je poginuo njegov brat Nevzet, došao je kući i rekao: ‘Tata, evo do sada sam te sve slušao, al’ od sada ja ovo uzimam u svoje ruke, ako Bog da, do konačne pobjede.’” (Rasima NANIĆ, majka)
“Većina oficira JNA nije bila prihvaćena ni od politike, niti rukovodstva Teritorijalne odbrane. Trebao je određeni period da bi se ljudi dokazali. Tako je bilo i u slučaju našeg komandanta.” (Šefik VELADŽIĆ šeki, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Izet je uspio za kratko vrijeme dobiti povjerenje i na taj način postati autoritet i vođa.” (Sead JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
“U toku osnivanja jedinice bilo je i nasrtaja na njega. Jednom su čak opkolili komandu brigade s namjerom da se on svrgne s mjesta komandanta. To je urađeno pod izgovorom da je to ‘crvena brigada koju vode komunisti’ i slično. Međutim, borci i starješine, tada već formirane 105. brigade stali su uz svog komandanta.” (Šefik VELADŽIĆ šeki, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Transformacija odreda u bataljone izvršena je u roku 15 dana, štaba u komandu brigade, također. Tako je već 15. augusta 1992. godine formirana 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada u čiji sastav su ušle specijalne jedinice “Hamza”, “Gazije” i još tri bataljona. (Hamdija MUSTAFIĆ, zamjenik komandanta)
“Komandant Nanić posebno se angažirao na obuci pripadnika brigade i specijalnih jedinica.” (Samir ABAZOVIĆ, IDV “Gazije”)
“Mi nismo nosili činove. Oslovljavali smo se imenima ili jednostavno ‘borac’.” (Abid DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“To je bio prvo čovjek, pa strateg, borac, starješina. On nije bolovao od komandovanja. Znao je raditi sa ljudima i zato je i uspio.” (Edham EMINIĆ, nosilac Ordena srebreni štit)
“Komandant je razgovarao s borcima kao s prijateljima i smatram da je to jedan od razloga što ga je vojska toliko voljela.” (Samir ABAZOVIĆ, IDV “Gazije”)
“I kad nije bio na liniji, on je savršeno čitao kartu prateći borce preko radioveze, iako ih ne vidi. Znao je svaki brežuljak, svako drvo, svaki detalj. Tako da je bio s borcima i kad nije s njima u akciji.” (Abid DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“Stotinu puta sam se našao u nezgodnoj situaciji kad ne vidite nikakav izlaz. Dovoljno je bilo da se rahmetli komandant javi na motorolu i da budete sigurni da će on naći neko rješenje.” (SAMIR ABAZOVIĆ)
“Obično nije galamio, ne daj Bože, psovao. On samo kaže ‘bježi tamo’. Ti analiziraj gdje si pogriješio, popravljaj stanje i rješavaj. To njegovo ‘bježi tamo’ i danas mnogi upotrebljavaju kao poštapalicu. ‘Bježi tamo’ znači da ‘nisi odradio posao’, ‘nisi uredu’. To znači ‘popravi se’! (Abid DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
POSLJEDNJA POBJEDA I POGIBIJA KOMANDANTA
4. augusta 1995. godine hrvatska vojska pokrenula je operaciju “Oluja” s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spajanje sa jedinicama hrvatske vojske.
viteška brigada razbija neprijateljske linije na Čorkovaći i kreće prema Dvoru na Uni. Samo nekoliko sati prije konačne deblokade u rejonu Vijencaubijen je iz zasjede komandant Izet Nanić.
“Na pola puta do komandnog mjesta gdje se prebacivala jedna razbijena grupa četnika došlo je do borbe u susretu i tom prilikom poginuo je komandant pucajući iz svoje puške. Već je ispucao jedan okvir, drugi zamijenio…” (Sead JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
Komandant Izet Nanić nije doživio da kao pobjednik postroji svoje hrabre Bužimljane. Noć prije, u svom ratnom dnevniku, zapisao je:
„Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!“(4)
BUŽIM KAO SIMBOL POBJEDE
Bužim, mjesto sa 18.000 stanovnika prije agresije, postalo je simbolom otpora i hrabrosti najelitnije vojske Armije Bosne i Hercegovine – 505. viteške brigade.
Priča o Bužimu, Izetu Naniću i 505. viteškoj brigadi, ali i priča o Krajini u cjelini i Petom korpusu Armije RBiH, jeste priča o bosanskim pobjedama.
Viteška brigada imala je 51 borca odlikovanog ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. Daleko više nego bilo koja jedinica u Petom korpusu, iako Bužim kao mjesto prije rata nije uopće bio ucrtan na školskim kartama 1:500 000.
“Mi nismo imali ljude i mogućnosti da na neki privilegirani način dođemo do priznanja i bilo čega. To znači da smo na 51 dobitnika Zlatnog ljiljana imali najmanje još toliko boraca koji su zaslužili to priznanje.” (Sead JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
Nažalost danas, kao i u ratu, mnogi u Bosni ne shvataju značaj ovog malog bosanskohercegovačkog mjesta i Petog korpusa koji je na svojim leđima držao četiri korpusa neprijateljske vojske.
“Da nije bilo nas koji smo izdržali i borili se sa ta 4 korpusa, naravno da Bosne ne bi bilo, jer bi ta 4 korpusa napala Sarajevo i ostale naše položaje. To je bila velika snaga koju smo mi držali i koju smo mi satrali poprilično!” (Abid DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
Bužimska 505. viteška brigada, pod komandom Izeta Nanića, nikada u svojoj zoni odgovornosti nije izgubila ni milimetra teritorije, a bužimski vitezovi oslobodili su preko 300 kvadratnih kilometara okupirane teritorije naše zemlje.
O liku heroja Izeta Nanića i njegovom značaju u zoni najuspješnijeg bosanskohercegovačkog korpusa najbolje govori svjedočenje pratioca Izeta Nanića, Sehudina Aleševića:
