U duhu prijašnjih turnira, i ovogodišnje Svjetsko prvenstvo održano u SAD-u, Kanadi i Meksiku je bilo okarakterisano mnogim uzbudljivim i zadivljujućim postignućima kojima je više milijardi fanova i gledatelja oko svijeta svjedočilo u periodu od 11. juna do 19. jula 2026. godine.
Od samog početka, Mundijal 2026 je ostavio svoj trag u historiji kao prvo prvenstvo koje je sad dopuštalo nevjerovatnih 48 timova da se međusobno natječu, dok su prije mogla proći samo 32 tima. Gomila državnih timova je ovo prihvatilo kao zlatnu priliku, uključujući i Zmajeve.
A skup timova koji su uspjeli iskoristiti tu priliku nije ništa manje zapanjujući – 48 timova iz svih šest kontinenata, te 15 timova iz muslimanskog svijeta je više nego što je ikad prije bilo u historiji Mundijala.
Ova statistika služi kao pokazatelj da jedan od najgledanijih događaja u modernom svijetu ne mora biti ograničen samo na Američki kontinent, Zapadnu Evropu i pojedine dijelove Afrike.
Pored samih statistika, Mundijal 2026 je označio posljednji ples za iznimno velik broj legendarnih pojedinaca u fudbalskom svijetu. Lionel Messi, Christiano Ronaldo, Luka Modrić, Neymar, Manuel Neuer, Mohamed Salah, čak i naš Edin Džeko su svi imali privilegiju učestvovati, posljednju priliku dati sve od sebe u ime njihovih nacija, i to uz moderne nove sile poput Kylian Mbappe-a, Lamina Yamala, Vinicijusa Jr., Erling Haalanda i drugih.
No statistike i titule su jedna stvar. Same performance su druga, a Mundijal 2026 nema nestašicu iznenađujućih uspona. Na primjer, naša domovina Bosna i Hercegovina je, pod selektorom Sergejom Barbarezom, ostvarila dojmljiv niz pobjeda. Zmajevi su pobijedili Wales, izbacili Italiju iz kvalifikacija (te su propustili Mundijal po treći put zaredom), te sami dobili mjesto na prvenstvu po prvi put od 2014. Odigrali su neriješeno sa Kanadom, preživjeli poraz od Švicarske, razbili Katar, ušli u “knockout” rundu po prvi put u našoj historiji, prije konačnog poraza od strane domaćina SAD-a.
Vrijedi spomenuti da prije meča sa SAD-om, dosta američkih fanova je na šalu izjavilo da nisu mogli prepoznati gdje se Bosna i Hercegovina nalazi na svjetskoj mapi. No, očito je da je ovaj niz pobjeda već stavio BiH na mapu, i američki tim ih je prepoznao kao jak tim i ponos njihove države.
Američki tim, njihovom pobjedom nad BiH, je ostvario prvu pobjedu u “knockout” rundi u njihovoj historiji od 2002. godine, te u jednom pogledu, “osvetio” pad Italije od ruke Zmajeva. No ova pobjeda je skupo plaćena, jer Folarin Balogun je dobio crvenu kartu nakon ataka na Tarika Muharemovića, taman prije meča sa Belgijom. No, nakon lobiranja od strane američkog predsjednika Donald Trumpa, FIFA je poništila crveni karton i Balogunu je bilo dopušteno igrati. Ovo poništenje je izazvalo nezadovoljstvo koji su je smatrali očitim slučajem korupcije i favoritizma.
No, američka dominacija je rano završila porazom od Belgije, i ulogu “korumpiranog zlikovca” je preuzeo tim iz Argentine. Dok Argentina je već imala nekoliko priča o mogućoj korupciji iz prošlih prvenstava, čini se da je posebno prekipilo 2026. godine, nakon meča sa Egiptom, okarakterisano optužbama da su sudije gledale Argentini kroz prste gdje bi svim drugim timovima čitav gol poništili za minimalan kontakt.
Meč sa Engleskom je bio okarakterisan optužbama da nije bilo nikakve kazne za dizanje politički nastrojenog banera “Falkland je Argentinin” nakon povratka, te pobjede Argentine tokom meča.
I onda imamo finale sa Španijom. Ne samo da su mnogi smatrali da Argentina nije igrala najbolje, nego mnogi su bili zgroženi kako se argentinski tim ophodio tokom i nakon meča. Enzo Fernandez je dobio crvenu kartu, ostavljajući Argentinu da igra samo sa desetero igrača. Nakon pobjede Španije, igrači i treneri s argentinske strane poput Moline i Bedela započeli su tučnjave sa španskom stranom, stvarajući dojam gledateljima da argentinski igrači i navijači su provokativni, arogantni elitisti bez poštovanja za njihove protivnike i samu igru, posebno usred poraza.
Za razliku od Argentine, ovogodišnje prvenstvo je bilo velik moment za Španiju.
Ne samo da su drugi put uspjeli dobiti trofej Mundijala, te prvi put nakon 2010. godine,
ne samo da su prebrodili Ronalda, Mbappea i Messija zaredom,
ne samo da su okončali ambiciju Argentine da dobiju trofej Mundijala dva puta zaredom,
ne samo da je Lamine Yamal, rođen 2007. godine, s kojim se Messi slikao dok je još bio beba, postao učenik koji je nadmašio svog učitelja,
ne samo da igrač Ferran Torres se može pohvaliti kao igrač koji je svojim ključnim doprinosima izbacio Christiana Ronalda i Lionel Messija iz Mundijala,
ne samo da je Španija pobijedila usred 20 pokušaja i optužbi da je Argentini bilo sve olakšano da Messi može opet pobijediti,
nego je i Španija pobijedila i u političkom smislu.
Uprkos vidu da politika nema mjesto na Svjetskom prvenstvu, odvojiti sport i politiku današnjeg svijeta postaje sve teže i teže.
Nakon meča između Egipta i Argentine, nekoliko argentinskih navijača je bilo viđeno sa podignutom izraelskom zastavom, jasnom provokacijom egipatskog tima aludirajući na okupiranu Palestinu (posebno Gazu) od strane Izraela.
Štaviše, izjave potpore Izraelu od argentinskog predsjednika Javier Milei-a, i podrške za pobjedu Argentine od strane izraelskog predsjednika Benjamina Netanyahu nisu pomogle slici argentinskog tima.
Zato su mnogi gledali finale između Španjolske i Argentine, nadajući se za, te kasnije slaveći pobjedu pro-palestinske Španije.
Drugi timovi koji su ostavili utisak na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu uključuju tim iz otoka Kabo Verde, koji su završili neriješeno sa Španijom, i rano zaprijetili Argentini prije nego li je na kraju vratila prednost u posljednjim minutama.
Norveška je imala put sličan Bosni i Hercegovini. Prije ovoga, prisustvovali su Svjetskom prvenstvu samo jedanput, i to 1998. godine. A sada, nakon godina propuštenih prilika, su se pokazali najboljima nego ikad prije, dosegavši “knockout” rundu po prvi put u njihovoj historiji, prebrodivši Obalu Slonovače. No postignuća jedinstvena Norveškoj uključuju njihovu pobjedu nad Neymarovim Brazilom, i učešće na četvrt-finalima, gdje su na kraju izgubili protiv Engleske.
No među timovima koji ipak nisu uspjeli ostvariti svoj pun potencijal 2026. godine spadaju Brazil i Turska.
Uprkos trudu Neymara usljed jake povrede, te jedinog gola koji je dao svojoj državi, Brazil je nastavila niz prvenstava koji joj je znatno smanjila prestiž u svijetu fudbala. Njezina posljednja pobjeda je bila 2002. godine, a 2014. godine je pretrpjela demoralizirajući poraz od Njemačke.
Turska je bilo rano izbačena iz prve runde igara, u meču protiv Australije. Slično kao i Brazil, njezin posljednji jak performans je bio na Kupu iz 2002. godine (ostvarivši treće mjesto nakon poraza od Brazila), performans koji nije bio ponovljen čak i nakon 24 godine.
Slično, Hrvatska, inače jaka sila u svijetu fudbala, najjača na Balkanu, koja je dobila drugo mjesto 2018. godine iza Francuske, te treće mjesto 2022. godine, je izašla iznenađujuće rano nakon poraza od Portugala, i to samo jedan dan nakon poraza Bosne i Hercegovine.
Francuska je neupitno bila jedna od favorita 2026. godine. Mnogi su predviđali još jedan okršaj između Mbappe-a i Messija kao onaj iz 2022. godine. I u većini mečeva, Francuska je doista pokazala zašto se smatra jednom od najtežih protivnika na Mundijalu. No, posljednja dva meča su prikazala gubitak momentuma za Francusku, poraz od Španije u polufinalu, i poraz u meču za treće mjesto protiv Engleske. Finale i polufinale su jasan pokazatelj da uprkos godinama priprema, posvećenim talentima i optimiziranim strategija, i usljed pritiska za pobjedu trofeja, bilo šta se može desiti.
I na kraju, Mundijal 2026 je svjedočio kraju ambicije Christiana Ronalda da osvoji Svjetsko prvenstvo. Iako se isprva činilo da poraz od Maroka 2022. godine je zapečatilo kraj tom snu, Ronaldo (41) je ipak skupio dovoljno snage za još jedan pokušaj. Iako su se mnogi nadali Pepeljuginoj priči za državu Portugal 2026. godine, znali su da realistično, uz igrače poput Mbappea i Messija, to se najvjerovatnije ne bi moglo desiti.
Realistične prognoze su se ostvarile u meču protiv Španije, i jedinim golom meča od Mikela Merina, Ronaldo je bio prisiljen pogledati sebe i svijet u oči, te reći im da njegov san da dobije trofej Svjetskog Kupa je sad sigurno gotov.
Mundijal 2026 je imao onoliko inspirirajućih trenutaka koliko je imao i kontroverzi. Želja za pravedno regulisan okršaj između najboljih fudbalskih timova na svijetu se često sudara sa željom da njihova država dobije zlatni trofej pod svaku cijenu. Milijarde ne gledaju Mundijal samo za golove, oni gledaju priče; legendarne okršaje između heroja i zlikovaca; ko je heroj, ko je zlikovac, i koje ljudske vrijednosti će prevladati na svjetskoj platformi. Fer plej protiv korupcije, sport protiv politike, integritet protiv šovinizma.
Mundijal 2026 je pokazao da, uprkos silama koji koriste sport više kao oružje za svoje vlastite štetne agende, još uvijek ima puno talenata, dobra i čestitoga za navijati sa bilo kojeg dijela svijeta.
