Teroristički napad u Bosanskoj Krupi, u kojem je jedan policajac ubijen, a jedan ranjen, još uvijek je predmetom istrage, ali svi do sada dostupni podaci o ovom događaju potvrđuju vrlo indikativan šablon koji se prepoznaje i u nekoliko sličnih događaja u Bosni i Hercegovini još od rata naovamo.
Napad izvršava pojedinac, potom kreću hapšenja, različite špekulacije i dezinformacije, a potom snažna medijsko-politička kampanja iz centara moći iz BiH, ali posebno u Beogradu iz Zagrebu, u kojima se BiH kao država i Bošnjaci kao narod targetiraju kao opasnost i izvor terorističke prijetnje sa očitim ciljem njihovog političkog slabljenja.
Napadi koji su okarakterizirani kao terorizam u Bosni i Hercegovini za metu su, uglavnom, imali državne policijske ili vojne ciljeve, i to gotovo isključivo uvijek u Federaciji BiH – teroristički napad u Bugojnu na policijsku stanicu, ranjavanje policajca koji je osiguravao američku ambasadu u Sarajevu, napad i ubistvo dva pripadnika Oružanih snaga BiH u Rajlovcu, bombaški napad na policijsku stanicu u Zavidovićima…
Slične karakteristike
Istraga u Bosanskoj Krupi će, naravno, utvrditi sve činjenice u vezi sa ovim slučajem, ali sudeći prema onome što se do sada zna, i u ovom slučaju se mogu primjetiti i slične karakteristike kao i u ranijim napadima, posebno kada je riječ o profilu izvršitelja, njihovim vezama i okolnostima u kojima se napada događa.
Gotovo nepogrešivo se radi o osobama sa margine društva, podložnim vanjskom radikalizirajućem utjecaju i mahom mlađim pojedincima teškog socijalno-ekonomskog položaja, sa vidljivom vjerskom pozadinom, (koja uglavnom izblijedi kasnije tokom odsluženja kazne), a koji budu uvučeni u mrežu čiji kraci gotovo uvijek istrage to pokažu, vode van granica Bosne i Hercegovine.
Da bismo u potpunosti razumjeli mrežu koja se plete u vezi sa terorizmom u BiH neophodno je sagledati i historijski kontekst koji potvrđuje da se terorizam kao pojava u bošnjačkom da tako kažemo, povijesno-političkom krugu nikada nije ukorijenio niti je, zapravo ikada postojao, što se baš ne može reći za politike koje su se vodile iz Zagreba ili Beograda.
Terorizam ni u najtežim historijskim okolnostima potom agresije na BiH, genocida, protjerivanja, ubistava, opsade Sarajeva nije bio opcija, a sporadični incidenti koji su se događali na marginama su uvijek imali jasan izvor u namjeri agresora da demonizirajući Bošnjake kao teroriste i opasnost opravda svoju genocidnu namjeru.
S druge strane, srbijanski hegemonizam ima dugu terorističku tradiciju, dovoljno je samo spomenuti tajnu organizaciju Crna ruka, atentat Gavrila Principa na prijestolonaslijednika u Sarajevu te mnoge druge slične slučajeve.
Vrlo indikativno je da pojedine zagrebačke politike često budu posebno glasne kada je riječ o povezivanju BiH i Bošnjaka sa terorizmom, potpuno zaboravljajući, također, dugu i vrlo ukorijenjenu „tradiciju“ terorističkih aktivnosti koje su provodile politike koje, praktično, i danas postoje u Hrvatskoj. Još 1972. godine, hrvatska ustaška emigracija je organizirala tzv. Bugojansku grupu koja je izvela nekoliko terorističkih napada, da bi je jugoslovenske vlasti na koncu razbile u akciji Raduša 1972.
No, to nije jedini slučaj, radikalna hrvatska emigracija je od 1962. do 1980. izvršila stotine napada u Jugoslaviji i inozemstvu, uključujući niz ubistava i bombaških napada te otmice aviona. Počeci terorizma sežu u poratno razdoblje: nekoliko desetaka tisuća ustaša bježi diljem svijeta, od Južne Amerike do Australije, a kada su se pridružili novi emigranti, formirana je izuzetno aktivna transkontinentalna mreža, koju zapadnonjemačka vlada 1972. proglašava ‘problemom broj jedan, što se tiče stranaca’, piše američki povjesničar hrvatsko-njemačkog porijekla Mate Nikola Tokić.
Slučaj Leutar
No, te su aktivnosti nastavljene u nakon pada Jugoslavije, a još uvijek nerazriješeni teroristički napad u kojem je ubijen Jozo Leutar, doministar unutrašnjih poslova BiH u Sarajevu, ili ubistvo Blaža Kraljevića, generala Armije RBiH koji je ubijen nakon sastanka sa Matom Bobanom, i rukovodstvom fantomske Herceg Bosne.
Dakle, današnji najžešći kritičari BiH i Bošnjaka u vezi sa terorizmom su nerijetko politički centri koji su sami duboko vezani uz terorističke aktivnosti i radikalne nasilne ideolgije.
Slučaj iz Bosanske Krupe, također, kao i raniji slučajevi potvrđuju da se radi o izoliranom pojedincu ili maloj skupini, sa vrlo transparentnom „porukom“ koja ima sa za cilj povezati ovaj prostor i narod sa već prihvaćenim narativom islamskog terorizma.
I ovaj kao i raniji slučajevi se javlja u vrlo specifičnim geopolitičkim okolnostima, primjerice snažna reakcija bh.građana i osuda nasilja nad Palestincima, a jedini pravi „profit“ od političkih posljedica koje dolaze nakon terorističkih napada su agresivni politički centri protiv Bosne i Hercegovine.
Njihove eventualne veze sa šablonom i okolnostima takvih napada bi morale biti predmetom opsežne pravosudno-obavještajno-naučne istraga, ali reklo bi se: Ako hoda kao patka, pliva kao patka i glasa se kao patka, onda je, vjerovatno – patka.
