U 19:40 u ponedjeljak, 6. maja, Hamas je izdao saopštenje u kojem je naveo da je prihvatio prijedlog o prekidu vatre koji su ponudili katarski i egipatski posrednici. Spontane demonstracije, predvođene rodbinom Izraelaca otetih 7. oktobra, izbile su u Tel Avivu i drugim dijelovima Izraela, pozivajući vladu da prihvati dogovor. U 22:00 sati istog dana pojavili su se prvi izvještaji iz Rafaha koji su ukazivali na to da je dugo očekivani i strahovani izraelski napad počeo.
Ova sekvenca događaja odražava kontradiktornu situaciju u kojoj se Izrael nalazi: s jedne strane, sve više glasova tvrdi da je jedini način da se taoci vrate prekid rata, zahtjev koji je do prije nekoliko sedmica bio gotovo tabu; s druge strane, premijer Benjamin Netanyahu, nerado prihvata bilo kakav kraj rata, tvrdeći da je jedini način da se taoci vrate kroz vojni pritisak, u Rafahu i drugdje. Promjena raspoloženja je također evidentna iz anketa. U anketi objavljenoj na Kanalu 11, javnom emiteru, sedmicu prije invazije na Rafah, 47% ispitanika podržalo je prekid rata u Gazi u zamjenu za oslobađanje izraelskih talaca, dok je samo 32% bilo protiv. Čak i nakon što je izraelski ratni kabinet jednoglasno odbio Hamasovu ponudu – glavni mediji su Hamasovo prihvatanje dogovora opisali kao lažno – 41% ispitanika je željelo da Izrael to prihvati, dok je 44% bilo protiv.
Ovi podaci su zanimljivi jer podržavanje kraja rata teško da se smatra legitimnim stavom u Izraelu. Vrlo malo političara je iznijelo ovaj zahtjev, a u medijima su takvi glasovi rijetki. Tokom prvih mjeseci rata, nije bilo potrebe za anketama da bi se znalo da je jevrejsko-izraelska javnost uveliko podržavala “slamanje Hamasa” i vjerovala da će samo vojni pritisak vratiti taoce.
Dva glavna elementa doprinijela su ovoj promjeni. Prvi je spoznaja da, uprkos ogromnoj vojnoj sili koju je Izrael upotrijebio u Gazi, i uprkos ogromnom broju mrtvih od preko 35.000 Palestinaca i masovnom uništavanju urbanog prostora širom Pojasa Gaze, Hamas neće podići bijelu zastavu, nastavlja se boriti i povratio je efektivnu civilnu kontrolu nad mnogim područjima iz kojih se Izrael praktično povukao.
Tek prošle sedmice, pet izraelskih vojnika je poginulo u četvrti Zeitoun u južnom dijelu Gaze, području nad kojim je izraelska vojska proglasila pobjedu u novembru 2023. Dok većina Izraelaca i dalje podržava “slamanje” Hamasa, cilj se čini sve manje ostvarivim.
Drugi je da je pitanje talaca postalo još značajnije. Nakon gotovo 220 dana rata, izraelska vojska je uspjela osloboditi živa samo tri taoca od 240 koje je Hamas oteo (104 dodatna taoca oslobođena su putem dogovora; još pet ih je Hamas jednostrano oslobodio). Ideja da će “samo vojni pritisak” osloboditi taoce, koju su političari, generali i komentatori ponavljali iznova i iznova, izgleda sve više kao prazne riječi.
Rodbina talaca igrala je ključnu ulogu u ovoj promjeni javnog mnijenja. Dok su tokom prvih mjeseci rata demonstracije koje su održavali na trgu u Tel Avivu bile obilježene uglavnom tugom i žalovanjem, posljednjih mjeseci ta tuga se pretvorila u bijes i jasnu preferenciju za prekid vatre u odnosu na beskrajne i naizgled uzaludne napore da se porazi Hamas.
Kako su ove porodice vodile “legitimnu” borbu – oslobađanje svojih voljenih – bilo im je lakše zahtijevati ono što neki drugi Izraelci nisu mogli sami reći: jedini način da se taoci oslobode je dogovor s Hamasom, koji će uključivati prekid rata. Einav Zangauker, deklarisana pristalica Likuda, čiji je sin Matan, vojnik, otet, postala je simbolična figura u ovoj borbi. “Oslobodite taoce dogovorom i zaustavite rat,” rekla je više puta.
Demonstracije koje su organizovali rođaci preostalih 132 taoca (ne učestvuju sve porodice, ali oni koji to čine su vrlo glasni) postale su otvoreni izazov Netanyahuovoj vladi koja odbija prekinuti rat. Radikalnija ljevica, koja je na početku rata bila oklijevala izaći na ulice zbog opravdanog straha od policijskih represalija, i čiji su marševi još uvijek ograničeni brojem učesnika, pridružila se demonstracijama porodica; njihove poruke protiv rata i za političko rješenje, s simpatijama su dočekane od strane desetina hiljada ljudi koji prisustvuju ovim marševima. Ne bi bilo pretjerano definisati ih kao antiratne proteste.
Netanyahu to dobro razumije. Službeni razlog za invaziju na Rafah je uništavanje posljednje četiri Hamasove bojne i pritisak na Hamas da prihvati izraelske uvjete za oslobađanje talaca. Ali mnogi Izraelci jednostavno ne vjeruju ovom objašnjenju. Mnogi vjeruju da Netanyahu ne želi osloboditi taoce i okončati rat – jer bi kraj rata značio kraj njegove vlade.
Može se sumnjati, stoga, da je Netanyahuov pravi cilj u invaziji na Rafah zaustaviti ovu promjenu u izraelskom javnom mnijenju u vezi s krajem rata. Kada oružje zagrmi, premijer možda misli, protesti obično utihnu, posebno u militarističkom društvu poput Izraela. Ipak, Netanyahu bi mogao otkriti da njegovim planovima ne odolijevaju samo Palestinci; mnogi Izraelci ih možda također neće prihvatiti.
