Od imenovanja kadra povezivanog sa SNSD-om, preko ponovljenih konkursa za pomoćnike ministra, do slučaja u kojem je državni službenik priveden dok je pokušavao zbrinuti ranjivog povratnika – sve više pitanja vezuje se za način na koji Sevlid Hurtić upravlja Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Sevlid Hurtić na čelo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH dolazi početkom 2023. godine, u okviru političkog dogovora tadašnje Osmorke i SNSD-a. Od početka mandata odbacivao je tvrdnje da je politički kadar Milorada Dodika. Međutim, gotovo četiri godine kasnije, njegova kadrovska politika i način upravljanja Ministarstvom ponovo otvaraju pitanje političkih utjecaja, kriterija imenovanja i odnosa prema državnim institucijama.
Posebno se pod povećalom nalazi način na koji su popunjavana rukovodeća mjesta, ali i konkursne procedure za pozicije pomoćnika ministra.
Jedan od slučajeva je Suzana Soldar, koja je 1. juna 2024. godine postavljena za šeficu Odsjeka za povratak, prihvat i koordiniranje rada centara za zbrinjavanje izbjeglica i povratnika po readmisiji u Sektoru za izbjeglice, raseljene osobe, readmisiju i stambenu politiku. To imenovanje potvrđuje i službeni akt objavljen u Službenom listu BiH.
Problem je što su Soldar ranije javno povezivali sa SNSD-om. U javnosti je predstavljana kao članica Mladih socijaldemokrata SNSD-a i odbornica u Sokocu. Njeno postavljanje na osjetljivu poziciju u državnom Ministarstvu zato je otvorilo pitanje da li je pri izboru presudna bila stručnost ili politička bliskost.
Dodatnu težinu ovom slučaju daje činjenica da je Soldar na rukovodeću poziciju došla nakon odlaska Madžida Lipjankića, Bošnjaka koji je ranije obavljao ovaj posao i otišao u penziju.
Time se otvara i šire pitanje nacionalne strukture rukovodećih mjesta u Ministarstvu. Posebno ako se imaju u vidu navodi da su pojedine pozicije koje su ranije obavljali Bošnjaci u međuvremenu popunjene službenicima koji se izjašnjavaju kao Srbi.
Prema nezvaničnim informacijama, Soldar je kasnije povučena sa rukovodeće pozicije zbog problema povezanih sa sigurnosnom provjerom. Ukoliko se ove informacije potvrde, nameće se sasvim logično pitanje: kako je osoba uopće mogla biti postavljena na tako osjetljivo mjesto prije nego što su provjerene sve sigurnosne pretpostavke za njen rad?
Konkursi koji se ponavljaju
Još veća pitanja otvara priča o pomoćnicima ministra.
Ministarstvo je ranije tražilo poništenje konkursa za pomoćnika ministra u Sektoru za iseljeništvo. Takva mogućnost postoji u zakonom predviđenoj proceduri, ali je zanimljivo da je nakon poništenja uslijedio novi konkurs za isto radno mjesto.
Agencija za državnu službu BiH objavila je 15. juna 2026. godine novi javni oglas za popunjavanje više radnih mjesta u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Među njima su bila tri mjesta pomoćnika ministra, uključujući i mjesto pomoćnika ministra u Sektoru za iseljeništvo.
Upravo se za tu poziciju, prema nezvaničnim informacijama, ponovo spominje ime Maide Burgić, aktuelne savjetnice ministra Hurtića.
Burgić se nalazi u službenom imeniku Ministarstva kao savjetnica ministra.
Njeno ime se u vezi sa ranijom konkursnom procedurom spominjalo i u medijskim navodima iz aprila 2025. godine, kada su objavljene tvrdnje da bi savjetnici ministra mogle biti unaprijed određene za određene pozicije. Te tvrdnje nisu dokaz da je konkurs bio namješten, ali su otvorile pitanje koliko su konkursne procedure u Ministarstvu zaista konkurentske i transparentne.
Upravo zato će novi konkurs biti važan test.
Ne samo za kandidate, nego i za ministra Hurtića.
Jer ako se na kraju na ključne funkcije ponovo budu birali ljudi koji su već neposredno vezani za ministrov kabinet, javnost ima pravo pitati da li se državna služba gradi na principu stručnosti i jednakih kriterija ili na principu političkog i ličnog povjerenja.
A onda se dogodila readmisija
Sve ovo dobija dodatnu težinu kada se pogleda šta se istovremeno događa na terenu.
Slučaj Mladenka Božanovića, državljanina BiH vraćenog iz Švedske, pokazao je koliko je sistem readmisije ranjiv kada institucije ne izvršavaju svoje obaveze i kada se odgovornost prebacuje s jednog nivoa vlasti na drugi.
Božanović je starija osoba kojoj je potrebna medicinska i socijalna pomoć. Nakon povratka u BiH njegov smještaj nije bio riješen na način koji bi osigurao kontinuitet zbrinjavanja. Prema objavljenim informacijama, nakon boravka u ustanovi u Istočnom Sarajevu završio je u Gerontološkom centru Sarajevo, odakle je trebalo da bude prebačen u nadležni centar u Doboju.
Tu nastaje novi problem.
Kada je 28. septembra službenik Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH Armel Ćerimagić pokušao Božanovića prevesti iz Sarajeva u Doboj, obojica su završila u policiji.
Prema izvještajima medija, policija u Doboju privela je državnog službenika i povratnika iz Švedske, nakon čega su, poslije nekoliko sati provedenih u policijskim prostorijama, pušteni.
Ovaj slučaj otvorio je mnogo ozbiljnije pitanje od same policijske intervencije.
Ko u Bosni i Hercegovini zapravo provodi sistem readmisije?
I još važnije:
Ko će zaštititi državnog službenika koji pokušava provesti proceduru za koju je zadužena država?
Ministarstvo nije samo posrednik
Ovdje je posebno važno pogledati postojeći protokol.
Prema Protokolu o postupanju nadležnih organa u prihvatu, propratu i privremenom zbrinjavanju ranjivih readmisiranih osoba, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH ima jasno određenu ulogu u sistemu.
Kada zaprimi zahtjev za prihvat ranjive readmisirane osobe, Ministarstvo ga klasificira prema teritorijalnoj pripadnosti i dostavlja koordinirajućim organima u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Brčko distriktu. Protokol predviđa koordinaciju i saradnju različitih institucija kako bi osoba bila prihvaćena i zbrinuta.
Dakle, sistem nije zamišljen tako da ranjivi povratnik bude prepušten sam sebi niti da državna institucija samo proslijedi papir drugoj instituciji.
Potpisnici protokola imaju međusobne obaveze, uključujući koordinaciju, prihvat, privremeno zbrinjavanje i uključivanje readmisiranih osoba u sisteme zdravstvene i socijalne zaštite.
Zato se nakon slučaja Božanović ne može izbjeći pitanje odgovornosti ministra Hurtića.
Jer čovjek za kojeg je trebalo osigurati institucionalni prihvat ostao je između institucija, dok je službenik državnog Ministarstva, koji je pokušavao realizirati postupak, završio u policiji.
Ako je problem nastao zato što institucije Republike Srpske nisu željele preuzeti osobu, onda je pitanje za ministra Hurtića vrlo jednostavno:
Šta je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH uradilo da osigura provođenje državnog protokola?
Ako je državni službenik postupao u okviru svojih ovlaštenja, gdje je reakcija ministra?
Ako je službenik prekoračio ovlaštenja, ko ga je poslao na teren i po čijem nalogu?
A ako je problem u tome što entitetske institucije odbijaju izvršavati svoje obaveze, zašto ministar javno ne traži odgovornost i poštivanje protokola?
Gdje je ministar?
To je možda i najvažnije pitanje cijelog slučaja.
Na službenoj stranici Ministarstva može se pronaći niz aktivnosti ministra Hurtića, sastanaka i saopćenja. Međutim, nakon slučaja privođenja državnog službenika i ranjivog povratnika ostaje otvoreno pitanje javne reakcije ministra na ovaj konkretan događaj.
Istovremeno, Hurtić je svega desetak dana ranije u Doboju govorio o obavezi institucija da budu „uz ljude“ i poručivao da, kada institucije rade zajedno, rezultat mora biti vidljiv i konkretan.
U slučaju Mladenka Božanovića rezultat je bio upravo suprotan.
Čovjek kojem je trebala pomoć ostao je bez jasnog institucionalnog rješenja. Državni službenik koji ga je pokušao prevesti u nadležnu instituciju završio je u policiji. A Ministarstvo koje bi trebalo koordinirati sistem readmisije ostalo je uglavnom bez javnog odgovora.
I tu se priča o kadrovskoj politici i priča o readmisiji počinju spajati.
Jer Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice nije ministarstvo koje postoji samo zbog imenovanja, konkursa, službenih putovanja i sastanaka.
Njegova suštinska funkcija vidi se upravo u situacijama kada se nađu ljudi poput Mladenka Božanovića – ranjivi građani koji se vraćaju u vlastitu državu i očekuju da ih sistem neće ostaviti između granice, entiteta, centra za socijalni rad i policijske stanice.
Zato pitanje više nije samo ko će biti pomoćnik ministra ili ko će zauzeti određenu rukovodeću poziciju.
Pitanje je kakav sistem Sevlid Hurtić ostavlja iza sebe.
Sistem u kojem se oko kadrovskih odluka gomilaju pitanja o političkim vezama i kriterijima, u kojem se konkursi ponavljaju, u kojem se sigurnosne provjere pojavljuju kao dodatno pitanje, a na terenu državni službenik biva priveden dok pokušava zbrinuti ranjivog povratnika?
Ili sistem u kojem će Ministarstvo konačno pokazati da država ima mehanizam koji funkcioniše bez obzira na to u kojem entitetu ili lokalnoj zajednici treba biti zbrinut građanin Bosne i Hercegovine.
Odgovor na to pitanje više nije samo stvar kadrovske politike. To je pitanje odgovornosti ministra Sevlida Hurtića.
