Kada je bosanski uzgajivač ovaca pobjegao iz svoje kuće u raspadnutoj Jugoslaviji 1992. godine, pješačivši sa svojom porodicom 40 dana kako bi izbjegao početak rata koji će sukobiti susjeda sa susjedom, selo koje je ostavio ima više od 400 ljudi, dvije prodavnice i škola.
Više od polovine seljana bili su sugrađani Muslimani, ostali Srbi, ali niko, kako je rekao, nije obraćao pažnju na to sve dok ekstremistički političari nisu počeli vrištati za krv.
Nakon više od decenije izbivanja iz svog doma u istočnoj Bosni, farmer Fikret Puhalo (61) vratio se u svoje selo Sočice. Do tada je imala oko 100 ljudi, Srba koji su ostali i nekoliko Muslimana koji su odlučili da je sigurno da se vrate.
Danas ih je ostalo samo 15. Prodavnice su nestale, škola takođe.
„Svi ostali su umrli ili su se odselili“, rekao je Puhalo, pokazujući prazne domove razbacane po kamenitim brdima oko porodične zemlje na kojoj pase svoje ovce. “Ovdje se nije rodilo nijedno dijete otkako sam se vratio”, rekao je.
Odumiranje Sočica odražava svjetski fenomen siromašnih poljoprivrednih područja koji gube ljude u urbanim centrima. To je također dio ozbiljne demografske krize koja pogađa široke dijelove istočne i srednje Evrope, uključujući relativno prosperitetne zemlje poput Poljske i Mađarske, jer niska stopa nataliteta i emigracija smanjuju broj ljudi – i podstiču etnonacionalističke političare koji bune protiv razvodnjavanja, čak i izumiranje autohtonih populacija.
U zemljama poput Mađarske, nacionalisti, upozoravajući da njihov narod rizikuje da nestane i da budu zamijenjeni autsajderima, zapalili su se protiv imigranata, uprkos ozbiljnom nedostatku radne snage. Oni su također promovirali uglavnom uzaludne programe finansirane od strane države koji imaju za cilj da podstaknu lokalne žene da imaju više djece.
Nigdje, međutim, demografija i politika oko nje nisu bili tako napeti kao u Bosni, maloj, etnički rascjepkanoj naciji. Kao i mnoge siromašnije zemlje, ima visoku stopu emigracije, koja je porasla tokom rata 1992-95. Ali ima i izuzetno nizak natalitet, fenomen koji se obično povezuje s bogatijim zemljama.
U Sočicama se broj stanovnika znatno smanjio u proteklih 20 godina, koje su bile potpuno mirne, nego za vrijeme rata u Bosni.
Na mezarju seoske džamije, obnovljenoj od ruševina koje je ostavio rat, nalazi se nasip sa tijelom Farisa Suljanića, koji je emigrirao na rad u Austriju, gdje je poginuo u 27. godini u saobraćajnoj nesreći 2021. godine.
Gore od zemlje gospodina Puhala nalazi se napuštena kuća Veljka Samardžije, koji je prije nekoliko godina umro neoženjen, ostavivši kuću zatrpanu svojim malobrojnim stvarima — jugoslovenskim pasošem psećim ušima, blijedim porodičnim fotografijama, malim frižiderom i glomaznim televizor. Dvije sestrične gospodina Samardžije umrle su u obližnjoj kući, također neudate i bez djece.
Stopa fertiliteta u Bosni – broj živorođenih po ženi – jedna je od najnižih u Evropi, dijelom i zbog toga što je otišlo toliko žena u fertilnoj dobi. Tek je ispred Malte, koja ima duplo veću prosječnu mjesečnu platu.
Situacija je očajna”, rekao je Nebojša Vukanović, izabrani poslanik u lokalnom parlamentu Republike Srpske, pretežno samoupravnog područja Bosne u kojem dominiraju Srbi, u kojem g. Puhalo ima svoju porodičnu kuću i ovce.
Ne zna se koliko ljudi živi u srpskoj regiji: posljednji popis stanovništva iz 2013. godine iznosi nešto više od milion. Gospodin Vukanović — otvoreni kritičar autoritarnog lidera ovog područja, Milorada Dodika, koji tvrdi da njegova regija ima 1,4 miliona ljudi — vjeruje da je taj broj sada pao na 800.000 ili manje.
Dodik “manipuliše brojkama da bi se pretvarao da radi dobar posao”, rekao je Vukanović.
Ratoborni nacionalista kojeg su Sjedinjene Američke Države sankcionirale za korupciju, g. Dodik je više puta prijetio da će proglasiti svoju teritoriju nezavisnom državom i razbiti Bosnu, potpirujući etnički nacionalizam kako bi učvrstio svoju vlast i izbjegao krivično gonjenje.
Kako bi pomogao u širenju svoje poruke da se srpska regija smanjuje, g. Vukanović je nedavno objavio sumorni video posjete opštini Ulog. Imao je preko 7.000 ljudi dok je bio dio Jugoslavije, mirne multietničke nacije koja je upala u rat 1991. Sada, kako je rekao u intervjuu, ima samo sedam stanovnika tokom cijele godine, a njegove ulice su obrubljene zgradama koje su se raspadale i uništene ne naoružanim sukob ali zanemarivanje.
Michael Murphy, ambasador Sjedinjenih Država u BiH i čest kritičar gospodina Dodika, ukazuje na demografske probleme kao dokaz njegove loše vladavine Republikom Srpskom, poznatom kao R.S.
“Ako se smanji R.S. je cilj gospodina Dodika, on to uspijeva”, rekao je gospodin Murphy u oktobarskom saopštenju, navodeći brojke koje pokazuju da se radna snaga u srpskom entitetu smanjila za 10 posto u jednoj godini.
Drugi sastavni dio Bosne, hrvatsko-muslimanska federacija, također je izgubio veliki broj ljudi. Uglavnom hrvatska područja federacije — gdje većina stanovnika ima pasoše susjedne Hrvatske, članice Europske unije, te mogu slobodno putovati i raditi po cijelom bloku — posebno su teško pogođena egzodusom.
“Evidentno je da ljudi napuštaju sve dijelove zemlje”, rekao je Emir Kremić, generalni direktor Državne agencije za statistiku BiH.
Ali koliko ih je otišlo, rekao je, ne zna se precizno, dobrim dijelom zato što nije jasno koliko je ljudi ostalo. „Jednostavno ne znamo koliko ljudi ovde živi“, rekao je. Za to je dodao: “Potreban nam je novi popis stanovništva.”
To, međutim, nije nešto što etnonacionalistički političari, koji se plaše rezultata, žele. Tri glavne bosanske etničke grupe – muslimanski Bošnjaci, pravoslavni Srbi i rimokatolici Hrvati – brinu se o gubitku u igri brojeva. Bilo je potrebno tri godine prepucavanja nakon popisa stanovništva iz 2013. da bi rezultati bili objavljeni, jer je svaka grupa željela vidjeti veći broj, a time i veći politički utjecaj za svoju zajednicu.
Gospodin Kremić je rekao da je grubi vodič o tome koliko je populacija smanjena bila studija koju je prošle godine proveo njegov Zavod za statistiku kako bi procijenio korištenje poljoprivrednog zemljišta u BiH. Utvrđeno je da je 30 posto poljoprivrednih domaćinstava evidentiranih tokom popisa 2013. nestalo.
„Tamo više nije bilo nikoga“, rekao je.
Posljednji popis stanovništva iznosio je 3,5 miliona stanovnika u Bosni, što je manje u odnosu na 4,4 miliona u prethodnom prebrojavanju, godinu dana prije izbijanja rata. Prema nekim procjenama, broj je sada ispod dva miliona stanovnika tokom cijele godine. Bečki institut za demografiju izračunao je da je Bosna od 1990. do 2017. godine pretrpjela pad stanovništva od 22 posto uglavnom zbog emigracije, što je najveći pad u regionu.
Nacionalna stopa nataliteta kontinuirano je opadala od 1999. godine i, nakon kratkog naleta poslijeratnih povrataka, emigracija je ponovo porasla, što je doprinijelo onome što je izvještaj Akademije nauka Bosne nazvao „demografskom zimom“ vođenom ekonomskim problemima i „kolektivnom depresijom“ nad izgledima zemlje.
Na Univerzitetu u Sarajevu, u glavnom gradu zemlje, studenti su podijeljeni oko toga hoće li ostati ili otići. Neki, posebno oni iz porodica sa dobrim vezama, ne vide razloga da rizikuju da emigriraju. Drugi su malodušni zbog svojih šansi ako ostanu.
Enis Katina, student kriminalistike, rekao je da bi volio da se zaposli u bosanskoj policiji, ali ne vidi “stvarnu perspektivu za mlade ljude u ovoj zemlji”. Odlazak je, dodao je, “jedina budućnost koju imamo”.
Muris Čičić, čelnik Akademije nauka i koautor njenog izvještaja, rekao je da Bosna nije toliko beznadežna kao što mnogi stanovnici, posebno mladi ljudi, vjeruju, ali da je još uvijek opsjednuta sumorom o budućnosti zbog stalnih prepirki političkih stranaka. elita koja se naširoko smatra korumpiranom i sebičnom.
„Politička nestabilnost je glavni pokretač koji tjera ljude da odu ili razmišljaju o odlasku“, rekao je gospodin Čičić. Povratak u rat, dodao je, bio je malo vjerojatan, ali strah od toga, potaknut izrazito partijskim medijima u Bosni i zapaljivim izjavama političara poput gospodina Dodika, mnoge je ostavio u stanju očaja.
“Ovdašnji sistem je neizvodljiv, a sve izgleda tako beznadežno”, rekao je.
Među onima koji su malodušni zbog izgleda svoje zemlje je Eldin Hadžić, 40-godišnji mehaničar koji je pobjegao u Njemačku početkom 1990-ih da bi izbjegao rat, vratio se 1998. i sada je odlučan da ponovo ode. Nedavno je otputovao iz svoje kuće u Šipovu u Sarajevo da posjeti privatnu agenciju za izdavanje vize i prodaje savjete kako izaći.
“Svako ko ima malo pameti mora otići”, rekao je Hadžić, proklinjući sve političare, bez obzira na nacionalnu pripadnost, kao lopove. “Svi su oni isti, samo za svojim ličnim interesima”, rekao je. “Da biste ostvarili svoje snove u Bosni, morate biti lopov.”
